utorak, 28.07.2009.
Pauziram od života.
Treba mi odmor. Daleko od ljudi. Od sunca. Od sebe.
41 kilogram. Osjećam se podnošljivo. Ali još uvijek neprihvatljivo.
Žudim za Londonom. Još samo malo.
- 17:12 -
ponedjeljak, 29.06.2009.
Nije me briga kakvom me ovo čini.
Savršena je.
- 16:39 -
nedjelja, 28.06.2009.
Drown my past in regrets.
Prasica se udebljala. Puna 2 kilograma. Vaga kaže 44. I osjetim to. Na trbuhu, rukama, bedrima. Mora ići dolje što prije.
Ovo je sranje. Zrak mi otežava disanje. Ne znam kud bih sa sobom. Čitam. Čitam. Čitam. Ležim. I previše jedem. Prošla su stoljeća otkad sam digla guzicu iz fotelje i napravila koji krug po kvartu. Gubim li ja to? Ne. To ne može biti. To nikako ne može biti.
Sestra kaže da se brine. Samo je ljubomorna. Samo je jebeno ljubomorna.
Želim jesen. Ili bar London. Sve se čini tako dalekim.
- 15:23 -
subota, 30.05.2009.
Dok se hranim svojom gladi.
Lupam glavom o zid. Svejedno bol ne prestaje. Drhtave ruke pale cigaretu. To bi trebalo smanjiti glad. Ne pomaže. Grabim polupraznu šalicu crne kave i naiskap ju pijem. Crijeva proizvode čudne zvukove. Trbuh boli. Bez treptanja gledam u svoje ruke. Žile izgledaju kao da će probiti kožu. Kapilari oko zglobova su izraženi. Smijem se zvukom razbijanja stakla. Sretna sam kao malo dijete. Ja pobjeđujem. Ja. Ja. Ja.
***
Navlačim na sebe korzet koji steže moj nepostojeći struk tako da boli. Gotovo mogu osjetiti naprezanje rebara . Mjerim se. 44 centimetara. Loše. Ali bolje s obzirom na prijašnjih 56. Hvatam dah. Oblačim hlače koje bi trebale biti uske. Tapiram kosu da izgleda bujnije. Nanosim šminku kako bih prikrila izmorenost. Bezuspješno. Neka. Zašto bih se uopće trebala skrivati? Kad sam krenula štiklama sinulo mi je...
Alkohol. Alkoholne kalorije.
Ej, Marko... Autumn je. Eh, sorry što javljam u zadnji tren ali imam strašnu glavobolju... Neću moći večeras.
...
Ne, ne. Ništa mi ne treba. Samo ti odi. Zabavi se.
...
Hvala. Nastojat ću.
...
Da. Naravno. Vidimo se u ponedjeljak.
Odvezujem korzet. Na vidjelo opet dolazi drhturava smjesa mog trbuha. Suze nekontrolirano klize niz obraze. Jedna, druga, sedma. Tuš me smiruje.
Još jedna litra vode. Još jedna šalica kave. Čaj. Cigareta. Sada već drhtim cijelim tijelom.
Sklanjam nered koji sam napravila u sobi. Okrećem ogledalo prema zidu. Sjedam na krevet i zabavljam se matematičkim zadacima iz prošlog testa. Nakon 27. vrištim od ne znam ni ja čega točno.
Ne, nitko nije došao provjeriti što mi je. Već su navikli na moje ispade.
Zabijam si glavu u mekani bijeli jastuk. Dišem. Oko 5 i 30 dajem si dozvoli da zaspem.
Sada sam budna. Vaga kaže 42,1. 0,1 manje nego jučer. Ali svejedno previše.
- 18:42 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.05.2009.
Grotesque.
Magija groteske obavija moj um. I sviđa mi se. Vlastiti ideali koje većina ne razumije. Vlastiti pojam ljepote koji nitko iz moje okoline ne dijeli. Individualnost u svakom pogledu. Ja sam nešto drugačije.
Čudakinja.
Nije mi stalo do načina na koji će me gledati. Nije mi stalo do načina na koji će me komentirati. Nije mi stalo do njihovog mišljenja niti onoga što imaju za reći.
Kosti oštećuju moju kožu. Žele van. Grebu me. Boli. Sviđa mi se. Jesam li mazohist ili ne?
Znam da nisam normalna. Znam da mi je percepcija opasno poremećena. Znam da zahtijevam previše od sebe na sve moguće načine. Ali otkad je imati pretenciozan um mana? Otkad je željeti biti bolji od drugih loše?
Pametnija. Uspješnija. Brža. Naprednija. Jednostavno bolja. Svjesna sam da idem iz krajnosti u krajnost. No što ako ne želim prestati? Nije stvar u tome da ne mogu. Ne želim.
Ne želim.
Upravo zato mrzim kad me ljudi potežu za rukav i govore mi da potražim pomoć, da je moja opsesija otišla predaleko. Svi imamo izbor. Ja sam odabrala ovo. Svjesna sam posljedica i svega što vuče za sobom. Svjesna sam opasnosti. Ne radim to zbog drugih već zbog sebe.
Zašto bih zapravo željela biti poput ostalih debelih neuspješnih svinja na ovom planeto kojima je glavni pokretač i motiv hrana? Jebena hrana. Tako je bespotrebna.
Sanjam o budućnosti kada će ljudi živjeti na tabletama koje će ispunjavati sve njihove fizičke potrebe.
- 15:32 -
srijeda, 20.05.2009.
Autodestrukcija ili čežnja za savršenstvom?
Ali dušo, ti znaš bolje od toga...
Naravno da znam, mama. Zato i jesam ovakva. Hladna. Proračunata. Bezosjećajna. Višelična.
Ne volim kad mi netko govori da usporim. Bez obzira radilo se o cigaretama, čitanju, pričanju, pisanju ili nečemu desetome. Moj život je moj. Volim ga ovakvoga kakav jest. Živim ga na ovaj način jer mi tako odgovara, ne znači da je ispravno.
Iako je bilo tek 10 sati ujutro palila sam sedmu cigaretu i ispijala treću kavu. Jednom rukom sam čvrsto držala skripte a drugom nervozno tapkala po stolu. Osoba nasuprot mene me je gledala sa strahopoštovanjem ili nerazumijevanjem. Nikako ne mogu dokučiti. Bilo mi je svejedno.
A da malo usporiš?
Pitanje me je ošinulo poput hladnokrvnog udarca bičem. U očima sam prepoznala lažnu brigu za svoje zdravlje. To je zapravo samo ljubomora. Poklanjam joj jedva vidljiv ciničan osmijeh i nastavljam po starom. Gasi mi tada već jedanaestu cigaretu u potrazi za pažnjom.
Ne prihvaćam neodobravanje. Palim novu cigaretu, bacam novac na izrezbareni stol gradske varoši, dižem se i odlazim.
Prije ili kasnije ćeš puknuti!
Možda. Ali dok imam snage završavati stare bitke i započinjati nove to me nimalo ne zabrinjava.
Najmanji broj crnih traperica leluja oko mojih nogu, koščati zglobovi i ramena vire kroz majicu. Nabijam stare Ray Ban-ke i hodam ponosna na svoje nimalo ženstveno tijelo.
Bjelina moje kože proporcionalna je tami mojeg uma. Sunce je bespomoćno. Pigment je izgubljen, zajedno sa emocijama.
- 15:21 -
